Objave

Kad mama tiho kaže: „Ne mogu više“, a ipak nastavlja

Kad mama tiho kaže: „Ne mogu više“, a ipak nastavlja

Sve češće mi se javljaju mame sa istom rečenicom, koja nosi težinu mnogo veću od samih reči:
„Ja stvarno više ovo ne mogu.“

Ne mogu da slušam njakanje.
Ne mogu stalno probijanje granica.
Ne mogu neispunjavanje obaveza, tu lenjost koja boli.
Ne mogu zahteve kao da sam servis, a ne mama.
Ne mogu stalne svađe oko telefona.
Ne mogu loše ocene.
Ne mogu odbijanje hrane kod kuće i stalno traženje „nečeg drugog“, kupovnog, lakšeg.

I ono što je najvažnije — ovo nisu mame koje ne brinu. Naprotiv.

To su mame koje su duboko posvećene. Mame koje daju maksimum. Mame koje su sebe negde usput sklonile da bi njihova deca imala više prostora. To su žene koje pokušavaju da budu sve: i nežne, i razumejuće, i moderne, i prisutne. Da budu u toku, da prate, da ne pogreše.

To su mame koje rade.
Mame koje su obrazovane.
Mame koje često, tiho i bez priznanja, nose čitav teret porodice na svojim leđima.

Kada me pozovu, u njihovom glasu se ne čuju samo reči. Čuje se umor. Čuje se zasićenje.
Čuje se jedan tihi, duboki vapaj: "Da li sam i ja ovde negde? Da li neko vidi mene?"

Ja ih često doživljavam kao žonglere u nekom unutrašnjem, ličnom Cirque du Soleil-u one koje uspevaju sve: da odu na posao, da spreme ručak, da očiste kuću, da odvezu i dovezu, da slušaju, razumeju, budu tu.

I onda, uprkos svemu tome, zovu i pitaju:
"Šta još mogu da naučim?
Gde grešim?
Šta propuštam?
Kako da moje dete bude srećno, zahvalno, radosno?"

U tim trenucima, ja ne nudim brza rešenja. Ne dajem gotove recepte. Ja ih slušam. I često se desi nešto važno, kada izgovore sve što nose u sebi, one same počnu da čuju sebe. Ja sam tu kao ogledalo. Vraćam im njihove reči. Postavljam pitanja. Ne da bih dala odgovore, već da bi ih one pronašle u sebi.

Jer istina je: u roditeljstvu nema prave lakoće. Postoji ljubav i granice.

To je jedna vrsta viteške borbe — svakodnevne. Borbe u kojoj deca testiraju granice, a mi roditelji stojimo na kapijama tog unutrašnjeg „dvorca“, držeći granice čvrsto, ne da bismo kontrolisali, već da bismo dali sigurnost.

Jer granice nisu kazna. Granice su oblik ljubavi. Duboko saosećam sa svakom od tih žena. I istovremeno, verujem u nešto što često zaboravimo: naša deca nisu tu da nas povrede. Nisu tu da nas iscrpe ili da nam otežaju život.

Ona su tu da nas pokrenu. Da nas izazovu. Da nas, na svoj način, nauče. Kroz njih i mi rastemo. Učimo strpljenje. Učimo granice. Učimo šta znači biti roditelj — iznutra, ne iz knjiga.

Svako dete je jedan poseban svet. Jedan cvet koji raste na svoj način. I zato ne postoje univerzalna pravila.

Ne postoji jedna formula. Postoji odnos. Postoji dinamika. Postoji ono što se gradi dan po dan.

I možda najvažnije, postoji mama, koja i kada misli da ne može više, zapravo i dalje voli, brine i pokušava.

A to je već mnogo više nego što misli.