Objave

Zašto nam je toliko teško da postavimo granice deci?

Zašto nam je toliko teško da postavimo granice deci?

Pre nego što sam postala mama, mislila sam da su granice jednostavna stvar. Kažeš šta može, šta ne može i držiš se toga.

A onda sam postala roditelj.

I shvatila da najveći izazov nije postavljanje granice. Najveći izazov je ostati dosledna kada dete na tu granicu burno reaguje.

Kada dete plače, ljuti se, baca se po podu ili nas moli „još samo jednom“, nešto se pokrene i u nama. Osetimo krivicu. Počnemo da sumnjamo u sebe. Pitamo se da li smo previše stroge.

Postati mama ne dolazi sa uputstvom. Većina nas ulazi u roditeljstvo sa ogromnom ljubavlju i željom da svojoj deci pružimo ono što možda mi nismo imali. Upravo tu često nastaje problem.

Mnoge mame veruju da su granice isto što i strogoća, kazna ili odbacivanje detetovih potreba. Zato popuštamo. Pregovaramo kada ne treba. Govorimo „samo još jednom“. Odustajemo od svojih odluka čim dete zaplače ili se naljuti.

Mnoge mame ne odustaju od granica zato što ne znaju šta treba da urade. Odustaju zato što ne mogu da podnesu osećaj da su razočarale svoje dete.

Ako nam je teško da postavimo granice, razlog često nije u detetu već u nama.

Možda smo odrasle uz previše kontrole, kritike i stroga pravila pa ne želimo da budemo „takve mame“.

Možda nas je strah da će nas dete manje voleti ako kažemo „ne“.

Možda osećamo krivicu jer radimo mnogo i nemamo dovoljno vremena za dete.

Možda smo toliko iscrpljene da nam je lakše da popustimo nego da izdržimo detetovu reakciju.

Ali nežnost bez granica nije isto što i sigurna povezanost.

Detetu nisu potrebne beskrajne mogućnosti izbora. Potreban mu je roditelj koji može da ostane stabilan čak i kada je dete uznemireno ili frustrirano.

Granica nije kazna.

Granica je sigurnost.

Granica je poruka:

„Vidim da ti je teško i dalje ostajem pri svojoj odluci.“

Kada kažemo:

„Razumem da želiš još crtaća, ali vreme za ekran je završeno.“

mi istovremeno pokazujemo empatiju i zadržavamo granicu.

Dete tada uči važnu životnu lekciju: može da bude razočarano, a ipak bezbedno i voljeno.

Kada kažemo „ne“, ne odbacujemo dete. Učimo ga da frustracija nije opasna i da može da preživi neprijatna osećanja.

Prava svrha granica nije kontrola ponašanja.

Njihova svrha je stvaranje sigurnosti.

Granice nisu dokaz naše strogosti.

One su dokaz naše emocionalne snage.

Što smo jasnije i doslednije, dete se oseća sigurnije. Iako to nekada ne izgleda tako u trenutku kada protestuje.

Dete se možda neće složiti sa granicom, ali će se osećati bezbednije kada zna da postoji odrasla osoba koja vodi.

Roditeljstvo nije umetnost da izbegnemo svaki detetov plač.

Roditeljstvo je sposobnost da ostanemo prisutne i povezane čak i kada je dete nezadovoljno.

I zato sledeći put kada poželiš da popustiš samo da bi izbegla suze, seti se:

Tvoj zadatak nije da sprečiš svaku detetovu frustraciju.

Tvoj zadatak je da budeš uz dete  dok kroz nju prolazi.